“Ja sam donekle sudionik ovih zbivanja i prije agresije na Bosnu, ja to zovem rat protiv Bosne, u Karađorđevu su oni imali 47 sastanka od marta ’91. pa do kraja, recimo, do Dejtona, Milošević i Tuđman, baš kao neki ljubavni partneri”, kazao je Sidran.
Akademik Abdulah Sidran govorio je za beogradski “Danas” o političkoj situaciji u regionu, o događajima u bivšoj Jugoslaviji, a dotaknuo se i ratnog perioda i dogašaja koji su uslijedili.
-Ja smatram da je zavnobihska formula da Bosna nije ni, ni, ni, nego i, i, i, da je ona potrošila svoj istorijski potencijal, svoju energiju i da su događaji ’92-’96. ovdje, ja to čak i ne zovem ratom – to je bilo ubijanje naroda u direktnom prijenosu, rat je počeo ’95, kad je Bosna napravila neku armiju, ta formula je dakle potrošila svoju istorijsku energiju i neophodno je naći novu formulu Bosne (kada se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva) u kojoj ne bi bio sadržan posesivni element. Imam jedan tekst pod naslovom „Čija je Srbija?“ Jeste li ikad čuli da neko postavlja to pitanje? Jeste čuli da ikad iko pita čija je Hrvatska?
A Hrvatska je pripojila sebi prostore koji nikad nisu pripadali Hrvatskoj. Mogla se ona zvat Hrvatska sa Slavonijom i Dalmacijom jer su to pojave novoga doba. Srbija je pripojila Vojvodinu 1920, pa to nema ni sto godina, i nije joj palo na um da se zove Srbija sa Vojvodinom. Ja sam pjesnik i gledaju me kao pjesnika pa kad se počnem petljati u ove stvari.
A ja sam tumačio da je tada, u narodnooslobodilačkom pokretu, ja neću da kažem komunisti jer komunisti su bili manjina u partizanskoj vojsci, da je bila prevagnula, gotovo do izvršenja, ideja o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske, da se tamo došlo da se to obavi, a da su ovi divni ljudi poput Rodoljuba Čolakovića, Avde Hume, uspjeli doprijeti do Tita i uvjerit ga da to nije u redu i da je Tito tada riješio stvar na taj način – nije on napisao ovu formulu, nije ni bitno ko je napisao, da bi se spriječila podjela koja bi se te noći tu dogodila, a nije smišljeno kao receptura za vječni život.
Što će mi? Naš čovjek ne umije posjedovati nešto zajedničko – ako je nešto i njegovo, on hoće da je sve njegovo ili bar da otkine taj dio.
Ja sam donekle sudionik ovih zbivanja i prije agresije na Bosnu, ja to zovem rat protiv Bosne, u Karađorđevu su oni imali 47 sastanka od marta ’91. pa do kraja, recimo, do Dejtona, Milošević i Tuđman, baš kao neki ljubavni partneri.
Iz krugova rukovodstva Srpske demokratske stranke čuo sam formulaciju: teritorijalizacija nacionalnog suvereniteta. Oni su bili partneri da sruše jedan sistem, a pokazali su da su nesposobni stvoriti bilo kakav drugi. Oni su se, SDA, HDZ i SDS, dogovorili o tome da su to tri suverena naroda, ali ta svijest ne osjeća da je ispunila svoju suverenost ako je nije pretvorila u teritorij koji je samo njegov. Tu se dakle već prepoznavala i klica dogovora i nagađanja i tih crtanja karata itd.
Dakle, ta ideja o diobi Bosne, može bit da je i to već završen proces. Često mi pada na um – u medicini ima pojava da kod mrtva čovjeka 14-15 dana još uvijek rastu nokti i kosa, a mrtav je – da je ovo vrijeme nakon Dejtona – Bosna je ubijena u Dejtonu, da mi imamo iluziju da smo živi na način na koji kod mrtvaca rastu nokti, to je recimo državna administracija, ne primjećuje ona da je mrtva kad ima puno para, sve mu potaman. Zapravo u Bosni funkcionišu samo represivne državne strukture – poreska uprava, policija, al’ ona radi za mafiju, ne radi ona za građane…
To su neke moje ideje, nešto napišem, nešto brbljam pa zaboravim. Radim nešto što se zove „Pojmovnik rata protiv Bosne“ – to je fejsbučka forma, minijaturica, neće niko da čita ništa preko kartice – jer naš obični svijet ne zna istinu, ne zna ništa, tako da jedan educiran obavještajac koji je u službi susjednih država može našeg neukog čovjeka uvjeriti u šta god hoće. A ja sam to dobro proučio, svašta mi je jasno, postoje dokazi, fimovane stvari.
Recimo, i sad, to je nama bolno, često se kaže: „A vi ste iz Sarajeva otjerali 150, 160 hiljada Srba“, a istina je da mi nijednog Srbina nismo otjerali, 40.000 Srba sa avionima je izveo u Beograd i pogledajte u arhivu Politike, najviša državna odlikovanja Srbije, države Srbije, aktulene države, prije dvije godine uručena su dvojici pilota od kojih jedan ima muslimansko ime i prezime, dvosložno ime, dvosložno prezime, i drugi je Srbin, Srbijanac, piloti.
Odlikovanja su dobili, kaže, zato što su preko 40.000 Srba izvukli, „spasili iz pakla gorućeg Sarajeva“, takva je formulacija u obrazloženju za najviše državno priznanje, ne znam da li je Karađorđevića, ono ukršteni mačevi, ali je bila cijela strana Politike sa fotografijama sa ceremonije kad se to uručuje i ozbiljan tekst o tome. Od februara ’92. kad je valjda donesena odluka da će se ići najoštrije do juna 2002, a poslije Dejtona je pod prisilom SDS-a, rukovodio je Momčilo Krajišnik, kazivao je javno: „Nećemo im“, kaže, „ni saobraćajnog znaka ostaviti“.
Tad su izvukli 120, 140 hiljada onih Srba koji su bili u ovim okolnim područjima pod kontrolom budućeg RS-a. Ti ljudi nisu išli svojom voljom, bivalo je ubistava, znam neke ljude, neću imena da im pominjem, patrole su svakoga dana išle od kuće do kuće i tjerale ljude da idu. A današnje ideološko tumačenje nije da su ih ovi silom tjerali – a jesu silom tjerali i presuđeni su Gojko Kličković i Momčilo Krajišnik za to – nego da oni nisu smjeli ostati da padnu pod muslimansku vlast, tako danas pokušavaju to protumačiti. Međutim, iz Sarajeva je od granata pobjeglo desetine hiljada i stotine hiljada ljudi, svejedno je jesu li Srbi, ovi ili oni.
Postoji cio sistem ratnih i medijskih laži i stereotipa na kojima se održava ta ideologija i taj poduhvat koji nikako nije mrtav. Izašao je skoro Memorandum 3, apsolutno nije niko odustao od svojih ratnih namjera, može ih modelirtati, može mjenjati sredstva. Bosna je već izgubila bitku, ja sam to pisao 2009. pre mnogo godina, da se u nas zbiva rat za interpretaciju ratova ’92-’96 i da će onaj čija interpretacija pobjedi, postati naknadni pobjednik i pisaće istoriju kako mu se bude sviđalo, dakle, lagaće, i napisao sam neće to biti prvi put. To što ja želim napraviti bio bi pojmovnik.
Ja sam pisao dramu u jednom hotelu na Igmanu, hotel „Maršal“, a Alijin sin Bakir mi donio 700 stranica rukopisa sjećanja njegovog oca. Trebalo mi je deset dana da pročitam. Ja sam napravio bilješke, rukopis mi ostao u sobi, pa sam u šetnji, Bakir je bio sa strane, sami smo šetali ja i Alija, i ja mu iznosio primjedbe na to.
Na mjestu gdje je pisao o velikom uspjehu u Dejtonu u činjenici da smo dobili Sarajevo, ja kažem: „To nije naš dobitak, to je Miloševićev savršeni pokeraški trik.“ „Kako, zašto, bolan, Avdo?“ Mi smo bili prisni, mama moja i on su radili u istom preduzeću JP Put i on mene pamti ko Behijinog malog, tako da nismo ni persirali jedan drugom. I ja mu objašnjavam ovako – time što je Milošević fingirao da prodaje Sarajevo, on je definitivno betonirao etničku podjelu. Dobio je ljudstvo koje mu je trebalo da popuni genocidirane gradove u istočnoj Bosni, to je bilo sve prazno.
Što će mu gradovi, nigdje ljudi. Pa je uzeo, evo vidimo 160 hiljada Srba da popuni te gradove i usput je još jedan posao uradio, možda i poganiji, za vas teži, a to je promjena etničke slike Vojvodine. A promijenom etničke slike mjenja se mentalitet Vojvodine. Pa mi Vojvodinu volimo, Vojvodina je naša sestra po mentalitetu, po humoru, po nekoj vrsti opuštenosti – Bosanac i Lala su ko rođena braća.
Međutim, mora biti da se tim masovnim promjenama etničke slike – ja znam da autentični Beograđani plaču žaleći za svojim Beogradom, imam prijatelje, imam prijateljice, plaču, nesretni su da su izgubili svoj Beograd, mogu misliti kako je Novosađanima, ako im je tamo došao dinarski violentni tip. Vi znate, Cvijić je tako formulisao karakterologiju ovog elementa odozgo skroz linijom Dinare do Albanije, to su glavne vođe bile ovih svih bitaka, ustanaka, svi su Hercegovina i zapadna Hercegovina, to je u Cvijića nazvano dinarski violentni tip. Dobro ih je opisao.
Ja mu kažem da je to tako i da to nije nikakav naš uspjeh, da je to naš poraz. Nada da se Bosna kao država obnovi nije u tome da se razilazimo nego da se ostavi tu i da vrijeme učini normalnim svoje stvari pa bi neke šanse bilo. Tu se možda nazire već ono što je prethodno njihovo dogovaranje, ovih nacionalnih stranaka o toj teritorijalizaciji nacionalnog suvereniteta.
Još dvije, tri sam primjedbe imao, pa smo diskutovali, imam potrebu da budem korektan – nije se ni u čemu složio s mojim primjedbama, imao je protuargumente, a ja se zaprepastio i bilo mi divno, šokantno, da je Alija dodao fusnotu na tom mjestu – značkica, dolje fusnota, kaže, književnik Abdulah Sidran misli i sve kako sam mu ja rekao, on je u knjigu. To je vrlo korektno, nisam mogao ni slutiti jer jesmo se sporili.
Po mom mišljenju je ta stvar tako pomno, tako brižljivo pripremana da tu nema slučajnosti. Kad se kaže „paravojne formacije“, to jedna izmišljotina, to je laž, nije bilo paravojnih formacija, nije bilo. Postojali su, vi znate dobro, centri za obuku od Fruške gori pa dolje do Leskovca.
NJima je rukovodio tadašnji šef policije Jovica Stanišić i ta je služba regrutovala kriminalce, oni su vadili su ljude iz zatvora: „O’š li u Bosnu, biće ti skinuto, smanjeno?““Jašta ću!“ I imali su, ne znam da l’ su te obuke trajale deset, 15 ili mjesec dana, ali svima je Stanišić bio komandant i tu vertikalu je držao MUP Republike Srbije. Dakle, to nisu bile paravojne formacije, to su bile smišljene formacije koje su morale obaviti najpoganiji posao, a da se pravna odgovornost ne može vezivati za državu Srbiju. Obaviti najvažniji posao iz tačke 1 onoga plana Karadžićevoga da Drina ne smije biti granica prema Srbiji.
Genocid u Podrinju dao je da obave navodne pravojne formacije, dakle ne možeš krivično goniti ni vojsku, ni policiju, ni nikoga, vezano za državu Srbiju. To su dobrovoljci, vaki, naki, ovi, oni, imao sam ja spisak stotinu tih naziva itd. Takvi istorijski poslovi se ne rade improvizacijski. I to je jedan genijalni ratni trik ovoga ko je smišljao – nije to Milošević glavni mozak, glavni mozak je u Akademiji, to su ljudi najpametniji koji tamo postoje u zlu, ovi drugi su ili ubijeni, ili sakriveni, ili umrli u Beču.
To je neshvatljivo da jedan Bogdan Bogadnović koji bi išao među deset najvećih umova planete, bio gradonačelnik, i da on ne može biti u Beogradu, da umire u Beču, da odlazi Mirko Kovač… Ja se divim ovim koji su preostali i koji još rade i govore. Sonja Biserko, pa umrije Latinka Perović, pokoj joj duši, ti su ljudi pravi heroji, pravi pravcati heroji, ja im se divim, kazao je Sidran.
